VA NO STARO VRIME (RIKA AMI), Punat 1958.
Pjesmu „Va no staro vrime“[1] pjevao je Anton Orlić Jurov[2] 1958. u Puntu na Krku, zapisao ju je Rado Žic Mikulin, a preveo Leonard Eleršek 2020. godine. U toj pjesmi saznajemo da su u staroj domovini Hrvati živjeli oko velike rijeke Ami.[3] Ukrotili su je jazinama (branama) i oko nje živjeli u izobilju i tu se uspješno oduprli momulima, mitskim neprijateljima iz mnogih krčkih priča, koje potapaju rušenjem jazine, lukavstvom koje će primijeniti stoljećima kasnije u bitkama s Francima (Eleršek, Žic Mikulin, 2019.). Kad je Rado upitao kazivača zna li gdje se nalazi rijeka Ami, odgovorio je: „A ki bi to znal, judi su se mišali i minjali jimena, ča viš (znaš li) koliko jimen je po našoj kanpanji (poljima) za ke ne vimo ča pomine (znače).“
U ONO STARO VRIJEME (ŠTO)
U 'no staro vrijeme to je bilo
kada se je ovo dogodilo,
oko rijeke Ami naši bili,
stoku pasli, ječam uzgajali.
Ondje jako dobro je rodio,
nije gladnih obitelji bilo.
Ta je rijeka silno vela bila,
mnogo puta vodom poplavila.
Da bi velu rijeku umirili,
velom branom su je pregradili,
kraj brane su kosize[4] jahale,
čuvale ju i je popravljale.
Jednog dana to se dogodilo,
na zapadnoj strani je to bilo,
Momuli[5] su splavi sagradili,
ne bi l' velu rijeku preplivali,
naše u kosizam' savladali,
od naroda sužnje napravili.
Kad kosizi to su uvidjeli,
branu su srušiti odlučili.
Momuli su splavima plovili
i baš nasred rijeke kad su bili,
naši bojni[6] branu su srušili.
Silna voda dolje nagrnula,
splavi je po rječini gonila,
sve Momule voda potopila.
Kada se je rijeka primirila,
ponovno se brana sagradila,
stoka opet pasti je počela,
boga časte što ih je spasio,
od Momula sužnje 'slobodio.
Mrčina sve nebo je pokrila,
što je Haru[7] strijele otupila,
ječam više ne mog'o roditi,
bjehu gladni više nego siti,
onda su se lijepo nagodili
u tople kraje da bi se selili.
VA NO STARO VRIME (ČA)
Va no staro vrime to je bilo
kada se je jovo dogodilo,
kolo rike Ami naši bili,
muš su pasli i žito gojili.
Tamo jako je dobro rodilo,
pa ni glada po famejah bilo,
ta je rika strašno vela bila,
više puti je vodun oplinula.
Kako bi velu riku jumirili,
velu su jazinu njoj jučinili,
kraj jazine kosize su atale,
ke su ju čuvale i popravjale.
Jenog dana to se dogodilo,
na zahojnoj strani to je bilo,
Momuli su tamo catare delali
kako bi velu riku preplavali,
naših va kosizah osabatali,
jod naroda sužnji udelali.
Kada su kosizi to vidili,
su jazinu hitit odlučili.
Momuli su cataran plavali,
jušto na srid rike su bili
kad su naši jazinu hitili.
Silna voda zdolu je urtala,
catara je po riki gonila,
sih Momuli voda potopila.
Kada se je rika pomirila,
poznova se jazina zgradila,
marva jopet pričela pasti,
zemju orali i žito sijali,
boga častili, ki nas je skapulal,
jod Momuli sužnji liberal.
Mrčina nebo je pokrila,
ka je Haru strile zatupila,
žito više ni moglo roditi,
si su bili više lačni nego siti,
pa su jonda lipo stabelili
va teplije kraji da bi se selili.
[1] Zato što postoji mnogo pjesama i priča istog naziva, naslovu je dodan sufiks „Rika Ami“.
[2] U rukopisnoj knjizi pjesama Rada Žica Mikulina uz pjesmu „Va no staro vrime” stoji zapis: „Kantal Anton Orlić Jurov, sin od Jura Babina. Prišal je pomoć kada smo delali sir, ki se je na ruke delal i po tri ure. Kako je to dugo trajalo, su judi pravjali štorije ali bugarili (pivali) pisme. Anton ju je naučil od oca, a on ju je naučil od babe zi ku je živil, kako falaš (adolescent) kad mu je ded umrl. Njegova mat je vila (znala) čudo pisan od sv. Andrija i Divice Marije. Njegova sestra Luzarja zna još štorij i pisam. Ma on je ni zapametil. Ja san je začarkal 1958. va junu (antonskon) misecu.“ Godine 2020. je objasnio: „Leo, jimena miseci su šenpre (često) bila po svecu ki je bil ta misec značajniji: antonski, mandalinski, gospojin, mihojski, mikujski, lucinski, božićni, stipanjski, mesopusni, mavrovski i još nikih drugih.“
[3] Čakav. ami, amu, dubina.
[4] Veće vojne postrojbe.
[5] Momuli, mitski neprijatelji imenovani vjerojatno po Mongolima nakon njihovih provala u Grobinštinu i Kvarner u 13. st. U predaji to je uvijek divlji neprijatelj s istoka mongolske rase.
[6] Bojovnici, vojnici.
[7] Suncu; Har je u puntarskoj predaji bog Sunca i rata i glavni bog Hrvata. Spominje se i u slavenskoj mitologiji sjevernog Pricrnomorja. Njegov drveni idol se je nalazio u Kijevu uz idole Peruna, Daboga, Striboga, Semargla i Mokoši, kao drugi po važnosti (Tugomerika Knj.III.: Stari bozi nas Hrvata)