Priča „Put va Ilirik“ izvadak je iz pučke sage „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma“ (Eleršek, Žic Mikulin 2019.) koju je 1951. u Puntu kazivao Anton Mrakovčić Pavlić svome unuku Radu Žicu Mikulinu. Ovdje je opisan dolazak Hrvata iz zakarpatske Hrvatske u jadransku domovinu.
PUT U ILIRIK (ŠTO)
… Kad je nešto bilo naročito važno, ban je sazivao ratni ili županijski stožer. Ratni stožer bi se sastajao redovito svakog mjeseca. Sabor župana, na koji su dolazili samo župani, zasjedao je svakog drugog mjeseca. Banski stožer, na kojem su bili svi veliki kosizi i svi veliki župani, sazivan je pak svaka tri mjeseca. Oko Horova oltara su izgrađene palače za sve potrebe bana, banovine, županije i vojnice. Kako je svakim mjesecom trebalo sve više pisara, službenika, notara, stražara i tjelohranitelja i drugih, počele su se graditi palače u drugom, trećem i četvrtom redu. Horovo[1], kako su ga zvali, postajalo je sve veće i ljepše. Tako su i župani po svojim županijama, oko oltara bogova Hora, Davora, Kiša, Dobrinja, Peruna, Visle, Aštur i drugih, gradili ukrug kuće koje su služile za potrebe županija. Tako je nastalo sve više i više gradića i gradova i jedan dio ljudi se sa sela preselio u gradove. Oni nisu mogli obrađivati zemlju i hraniti životinje i zbog toga su ti gradovi imali svoje trgove na kojima se moglo kupovati što je komu trebalo. Život je ušao u svoju kolotečinu…
Djeca su rasla, starci umirali. Stare običaje su čuvali. Vladalo se i sudilo po starim običajima i slavilo se bogove i boginje koje su slavili i njihovi stari. Hrvatski narod se širio zahvaljujući tomu što je svaka obitelj imala puno djece. Kako su ih se susjedi bojali, nije bilo velikih ratova i narod je rastao. Proširili su se preko Karpata, prešli u Panoniju, zaposjeli zemlju oko Balatonskog jezera i proširili se do Dunava[2], prebrodili ga i došli do Drave. Raširili se preko Buga i Visle, Morave i Svitave. Tako velikom zemljom više se nije moglo vladati s jednog mjesta. Središnja vlast je postajala sve slabija i župani i kosizi su u svojim županijama postali gospodari. Načelno su se još uvijek držali skupa i slušali bana, ali stvarno je od tog slušanja bilo malo koristi. Da se dojavi zapovijed ili vijest od najzapadnijih strana do Horova, trebalo je više mjeseci jahanja i isto tako od Horova do istočnih, sjevernih i južnih strana. S istoka su počele pritiskati tatarske i momulske vojske. Preko Hrvatske su prolazile njemačke, vandalske, gotske[3] i druge horde. Ustroj više nije bio onako čvrst kao što je bio na početku. Taktika je postala drugačija nego prije. Sada bi neprijatelja pustili u zemlju, i kada bi se raširio i raštrkao, napali bi ga odred po odred, satnijama na plitkim prijelazima rijeka, u ušćima, u šumama i gustišima. Tako bi svladali oslabljenog neprijatelja a da sami nisu imali velike gubitke. Prolazila su stoljeća, vjekovi i godine, sve više naroda odlazilo je prema zapadu. Svatko je prolazio kroz hrvatsku zemlju i više nije bilo sigurnosti i blagostanja kao prije. Stalni boj je pomalo crpio zemlju i ljude. Za vrijeme Honorija[4], koji je Hrvate pozvao u Ilirik[5], vijest o tome brzo se proširila po svim krajevima gdje su živjeli Hrvati. Jedan dio Hrvata se preselio preko Dunava i Drave u Rimsko Carstvo. Drugi dio je ostao oko Balatona, od Dunava pa sve do Visle. U Iliriku su se naselili na opustjelu zemlju, koja je zbog barbarskih naroda, koji su prelazeći Dunav uništavali sve na svom putu, bila posve uništena. Hrvati koji su živjeli oko Volge, Dona, Dnjestra, Dnjepra[6] i Buga bili su navikli ploviti svojim ormanicama po rijekama i spuštati se s tovarom robe do mora i poslije po morima ploviti do krajeva u kojima su prodavali robu. Kad su čuli za tu vijest, nervozni, nemirni i željni vidjeti nove krajeve, na saboru su odlučili poći u Ilirik lađama. Ionako su svi patili od reume i astme zbog močvara i vlage koja je bila u zraku. Ilirik su neki od njih otprije poznavali jer su trgovali najprije s Teutom, kojoj su prodavali pšenicu, a poslije s rimskim glavarima, kojima su isto tako vozili i prodavali pšenicu. Odabrali su banskog plovbana. On je od najboljih efura iz svakog porječja izabrao plovbana. Banski plovban je zapovjedio svima koji su se odlučili za odlazak na dug i težak put neka poprave i urede sve lađe. Kada je to bilo napravljeno, sve ih je zajedno sa skupbanima[7] pregledao. Ponovno su popravili sve greške i sve uredili. Nato su odlučili napraviti još puno novih ormanica i opremiti ih za visoko more. Podigli su im bokove. Ojačali pramce, razme i kormila. Proširili su bočne perajice i kobilicu produbili, a na nju ugradili bočne perajice malo nakošene prema dnu lađe. Pripreme su trajale više godina. Kad su bili spremni, dogovorili su se da će plovbani s ormanicama svog porječja krenuti sa skupbanima, koji su pripremali lađe, i od svakog pritoka doploviti najprije do glavne rijeke, a onda će svaki plovban sa svojim skupbanima iz svojih rijeka krenuti prema moru, pa će se tamo okupiti. Kako su odlučili, tako su i učinili. Kada su se prikupile sve ormanice jednog porječja, na moru su pod zapovjedništvom plovbana zaveslale, a poslije su kao duplačice[8] zajedrile prema Crnome moru, a onda preko Helesponta[9] i Egejskog mora u Jadran[10]. Iz porječja svake velike rijeke došle su tisuće i tisuće brodova koji su, ne gledajući na teškoće, jedrili i veslali prema obećanoj zemlji. Neke lađe su, bilo zbog kvara ili drugih teškoća, ostale po putu i tako su se Hrvati naselili od Helade[11] preko Albanije pa sve do Venecije. Oni koji su ostali u staroj domovini su bili ustrojeni u kosize, po kojima su se prozvali Kozaci[12]…
PUT VA ILIRIK (ČA)
… Ban je kada je bilo bilo ča važno posebojno zazval bojnu ali županijsku ojat. Bojna ojat bi se bila zazvala svaku misečinu, a županijska, na ku su hodili samo župani, svaku drugu misečinu. Banska ojat, na koj su bili svi kosizi veli i svi župani veli, se je zazivala svake tri misečine. Kolo Horovoga božca su va kolu bile zgrajene palače za sve potribe bana, banovine, županije i bojnice. Kako je zi svakin misecon rabilo sve više hrvi, sindiki, čarki, badrači i drugih, su se pričele gradit palače va drugon, trećen i četrton redu. Horovo, kako su ga zvali, je diventival sve veći i lipji. Župani su po svojih županijah pričeli istešo gradit kolo božci boga Hora, Davora, Kiša, Dobrinja, Peruna, Visle, Aštur i drugih va kolu kuće ke su rabile za potribe županij. Tako je nastalo sve više i više gradići i gradi i jedan dil judi se je zi sel preselil va gradi. Oni nisu mogli obdelivat zemju i hranit živinu i zbog toga su te gradi jimile svoje trgi, na kih se je moglo kupovat ono ča je komu rabilo. Živjenje je šlo va svoju kolotečinu…
Utruci su rasli, zitruci umirali. Stare običaji se je čuvalo, vladalo i sudilo po starih užancah i slavilo bogi i boginje ke su slavili i njihovi stari. Hrvuaski narod se je širil zahvajujuć tomu ča je svaka obitej jimila čudo dice. Kako su se jih susidi bojali, ni bilo velih bojn, i narod je rasal. Proširili su se priko Karapati, prišli va Panoniju, zasegli zemju kolo Balatonskoga jezera i se proširili do Danuba, ga prebrodili i prišli do Drave, raširili se priko Buga i Visle, Morave i Svitave. Tako velu zemju više se ni moglo vladat zi jenoga mista. Središnja vlast je postajala sve slabija i župani i kosizi su va svojih županijah diventali gospodari. Načelno su još vavik držali skupa i habali bana, ma stvarno je od toga habanja bilo malo koristi. Od najzahojskijih stran do Horova je rabilo više miseci kanićen za prines zapovid ali vist i jisto tako od Horova do ishojskih, urinjskih i sorinjskih stran. Zi ishoja su pričele pritiskat tatarske i momulske horde. Priko Hrvuatije su pasale nimške, vandalske, gotske i druge horde. Ustroj više ni bil tako tvrd kako ča je bil na pričelu. Tatika je postala drugčija leho prije. Sada bi bili suvraga pustili va zemju, i kada bi se bil raširil i raztrkal, bi bili odred po odred napadali zi satnijami na butih, ušćacih va gvozdih i busijah, i tako osabatali oslabjenoga suvraga a da sami nisu jimili velih zgubitki. Pasivale su stolitja, viki i godišća. Sve više narodi je jizdilo kuntra zahoju. Svaki je pasival skroz hrvuasku zemju i više ni bilo sigurnosti i blagostanja kako prije. Stalni boj je pomalo zičrpal zemju i judi. Za vrime Honorija, ki je Hrvuati pozval va Ilirik, se je vist o tomu brzo proširila po svih krajih kadi su živili Hrvuati. Jedan dil Hrvuati se je preselil priko Danuba i Drave va Rimski Inperij. Drugi dil je ustal kolo Balatona, od Danuba pa sve do Visle. Va Iliriku su se naselili na opustilu zemju, ka je bila zbog barbarskih narodi ki su pasujuć Dunav unišćivali sve na svon putu posve unišćena. Hrvuati ki su živili kolo Volge, Dona, Dnjestra, Dnjepra i Buga su bili navajeni plovit zi svojimi ormanicami, po rikah i se pušćat zi tovaron robe do mora i potlik po morih do kraji kadi su prodavali robu. Kada su čuli za tu vist, faštidijoži, nemirni i žejni vidit novih kraji, i ako jin je bilo, osin ča su svi patili od reumine i bulsine zbog mačarin i umidece ka je bila va zraku, su se odlučili na ojati poć va Ilirik zi ladami. Ilirik su od prije poznivali niki od njih, aš su trgovali, najprije zi Teutu, koj su prodavali šenicu, a potlik zi rimskimi glavari, kin su jistešo vozili i prodavali šenicu. Zibrali su banskog plovbana. On je od najbojih efuri zi svakoga povirja rik zbral plovbana. Banski plovban je naredil svin ki su se odlučili za poć šnjin na dlgi i teški put neka poprave i urede sve lade. Kada je to bilo udelano, jih je skupa zi skupbani pregjedal. Poznova su popravili sve šabe i sve uredili. Nato su stabelili udelat još čudo novih ormanic i jih opremit za visoko more. Dvigli su jin boci, ojačali prove, ražme i ojci. Proširili su bočne perajice i kobilicu produnbili i na nju klali bočne perajice, malo angulane kuntra dnu lade. Priprave su trajale više protulić. Kada su bili pripravni, su se dogovorili kako ćeju plovbani zi ormanicami svoga poričja poć zi skupbani ki su spravjali lade od svake pritoke poć najprije do glavne rike, a ondat će svaki plovban zi svojimi skupbani zi svojih rik poć kuntra moru i ćeju se tamo čekat. Kako su stabelili, tako su i učinili. Kada su se zbrale sve ormanice od jenoga poričja na mori, su pod plovbanon zarugale, a potlik su kako duplačice zajidrile kuntra Črnon moru, a ondat priko Helespunta i Jegejskoga mora va Jadriju. Zi povirja svake vele rike je bilo tisuće i tisuće driv ke su, ne gjedajuć na teškoće, jadrile i rugale kuntra obećanoj zemji. Nike lade su, bilo zbog kvara ali drugih teškoć, ustale po putu, i tako su se Hrvuati naselili od Jilade priko Škipetarije pa sve do Vneci. Oni ki su ustali va staroj domovini su bili ustrojeni va kosize, su po kosizah prozvali Kosaki…
[1] Horovo, prema sagi „Putom Sunca“ to je prijestolnica Hrvata negdje na području sjevernog pricrnomorja, čije se ime izvodi od imena boga Hora odnosno hrvatskoga narodnog imena. Kao hrvatsku prijestolnicu i stolno mjesto hrvatskog vladara arapski kroničari spominju Džarvab, Džarvat, odnosno Hordat (vjerojatno Hrvat), a europski Krakov odnosno Kijev. Mitsko Horovo iz krčkih pučkih sjećanja može se tražiti u Krakovu, gradini Stiljsko, Kijevu, Harkivu, Tanaisu i drugim arheološkim lokalitetima duž Puta Sunca.
[2] Danub, arhaični naziv za rijeku Dunav. Danub je mitski Dunaj, koji se susreće u narodnim pričama i pjesmama svih hrvatskih krajeva kao sjećanje na najveći izazov pri dolasku Hrvata u Ilirik. U nekim pjesmama taj Danub (Dunaj) može biti odraz neke druge velike rijeke koja se još ranije ispriječila Hrvatima na njihovu Putu Sunca.
[3] Goti, istočnogermanski narod koji je živio na Skandinavskome poluotoku i obalama Baltika. U I. i II. st. kreću prema jugoistoku i oko 150. dolaze na donju Vislu, a između 150. i 200. na sjeverne obale Crnoga mora. Sa starosjediocima Sarmatima i Alanima stvaraju jake vojne saveze, a od 230. prodiru na obale Crnog i Egejskoga mora i sukobljavaju se s Rimljanima. Ujedinjuju se pod kraljem Ermanarikom (350–375), no gotsko kraljevstvo nestaje u 376. u navali Huna i Alanohrvata (МАЙОРОВ, 2006.). Otada Ostrogoti i Vizigoti imaju svaki svoju vlastitu povijest.
[4] Honorije I., Onorije, papa od 625. do 638., stoluje u Rimu u vrijeme bizantskog cara Heraklija.
[5] Ilirik, (lat. Illyricum), antički naziv za prostor jugoistočne Europe uz istočnu obalu Jadrana nastanjen Ilirima. Ilirima. U drugoj polovici 1. st. pr. Kr. rimski je Ilirik obuhvaćao područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Mata u Albaniji; od 27. pr. Kr. I. je rimska senatska pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojen i teritorij Panonije. Pošto je svladan ustanak ilirskih naroda 6 – 9. godine (vidjeti pjesme „Ustaše“ i „Zbig“), Ilirik je podijeljen na pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia). Dioklecijanovom je reformom Ilirik postao jedna od četiriju prefektura Rimskog Carstva, koja je obuhvaćala gotovo cijeli Balkanski poluotok. U sklopu te prefekture, kojoj je Konstantin I. Veliki priključio još Epir, Ahaju i Makedoniju, područje nekadašnje provincije Ilirik bilo je podijeljeno na tri manje provincije: Dalmatia, Praevalitana i Epirus nova. Takva upravna podjela uglavnom se očuvala do srednjovjekovnog doseljenja Slavena i Hrvata na ovaj prostor.
[6] Dnjepar, grč. Borysthenes, velika rijeka u istočnoj Europi koja izvire u zapadnoj Rusiji, teče kroz lesna i stepska područja Bjelorusije, kraj grada Dnjepra protječe 66 km dugom granitnom klisurom i utječe širokim ušćem u Crno more. Na obalama Dnjepra leži grad Kijev, izgrađen oko svetišta boga Hora, koji su po legendi osnovali braća Kij, Šček, Horiv (valjda Hrvat) i sestra Libidj.
[7] Skupban, mornarički zapovjednik podređen plovbanu, a nadređen korbanima.
[8] Duplačica, dvotrupac, bimaran, brodica s dva trupa ili dva broda povezana u dvotrupac; u krčkoj predaji pojam d. odnosi se na ormanice, uske i duge brodove na vesla koji zbog nestabilne forme trupa nisu mogli samostalno jedriti. Takve su brodove, pri duljim plovidbama i svakom povoljnom vjetru, a kako bi odmorili veslače, povezivali gredama na krmi i pramcu te na njima podizali jarbol oblika obrnutog slova V i na njemu razvijali pomoćno kvadratno jedro (Tugomerika, Knj. VI.).
[9] Čakav. Helespunt, Helino more, antički naziv za današnje Dardanele.
[10] Čakav. Jadrija, stari naziv za Jadransko more (još stariji naziv je Sinjemori, kako krčani nazivaju i Aralsko more). Jadar je u krčkoj predaji hrvatski bog vremena (vremenskih prilika) i voda, vjerojatno liburnskog iskona, a njegovo ime nalazimo u imenu Jadranskog mora, rijeke Jadro (Solinčica), Jadrtovca kod Šibenika te grada Zadra (Iadera, Jadra, Jadar)… Kod mnogih Slavena jadro znači jezgra.
[11] Čakav. Jilada, Helada, prema Homeru naziv za područje u jugoistočnoj Tesaliji; kasnije za prostor grčkih država, onda za proctor helenskih krajeva, danas za ozemlje Grčke (Ellas).
[12] Čakav. Kosaki, štok. Kozaci, pripadnici poluvojničkih, pretežno rusko-ukrajinskih etničkih skupina koji se od 15. stoljeća javljaju u crnomorskim stepama, porječju Dnjepra i Dona, tvoreći vojnički protuosmanski obrambeni i ofenzivni pojas.