Kazivala Ana Maračić Jelenčić[1] iz Punta srpnja 1954. Zapisao Rado Žic Mikulin. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
BOŽANSTVENO (ŠTO)
Drugoga je dana u hladu jedna susjeda rekla „Ajme kako si lijepo pričala onu priču. Noćas je bilo toplo, nisam mogla spavati i dosjetila sam se onoga što mi je pričao pokojni djed. On mi je rekao da smo u staro vrijeme[2] imali puno, puno bogova koji su nas čuvali. To je bilo prije nego smo počeli vjerovati u pravoga, jednoga Boga, u kojega vjerujemo još i sada i vjerovati ćemo do vijeka. Ono, kada su naši muževi ljuti ili neraspoloženi i opsuju „sto bogova“ je još ostalo od onih vremena kada smo ih častili puno, puno, možda i više od stotinu. Pogledaj, još i sada kažemo ako je neki ili neka jako lijepa, kako je horav ili horava (božanstvena), a to je spomen na boga Hora. Djed mi je rekao kako nas zovu Hrvati, Haravati ili Horvati, po tome kako se u kojemu kraju zvalo boga Sunca – Hor, Har ali Hr. Tko zna je to istina ili ne? No tako mi je on rekao, a on je puno toga znao. Prejedrio je čitav Mir i govorio je puno jezika. Znaš onu našu: „Koliko jezika znaš, toliko vrijediš!“, a po tome je moj djed puno vrijedio. On bi rekao „Tko ne zna Boga molit, nek ne ide morem brodit.“ Prošao je puno nevera, oluja, velikih mora i bio po divljim krajevima. Bio je u Indijama gdje raste papar. Vido je puno bogatih ljudi, a i sirote, koji nisu imali niti malo krpe za pokriti zadnjicu pa su hodali goli, spavali i umirali po putevima. Po Africi gdje žive crnci lovio je velike životinje s dva repa i velikim bijelim zubima, koji su vrijedili čitavo bogatstvo. Prošao je Amerike i tamo trgovao s Indijancima, koji su crvene kože. Plovio je je po velim rijekama, kojima se nije vidjelo kraja s lijeve i desne strane. U njima su velike ribe, koje baš i nisu ukusne za jelo. Po tim rijekama plivaju i dupini, koji imaju bijelu kožu i drže se dalje od brodova. Jednoga dana ću vam još puno toga pripovjediti što je on meni govorio. Jena druga se javila i dodala „I rošav[3], i riječ rošav znači lijep, a ne kako neki misle crven, jer je rošo je talijanski crveno, ili kako Vrbančani kažu „črvjeno“, jer oni govore da se je crvena boja radila od crva.“
Vrućina je malo opala i sve su se žene pobrale kuhati rižu, kako bi muževi bili zadovoljni, jer riža je delikatesa, i kako im ne bi skidali s neba stotinu bogova.
HORAVO (ČA)
Drugi dan na hladu je jena susida rekla: „Amamo, kako si lipo pravila onu štoriju. Noćas je bilo teplo, nisan mogla spat i domsilila san se ča mi je moj pokojni dida pravjal. On mi je rekal, kako smo va ion jimili čudo, čudo bogi ki su nas čuvali. To je bilo prije leh smo pričeli virovat va pravoga, jenoga Boga, va koga virujemo još i seda i virovat ćemo do vika. Ono, kada su naši muži jadni ali mučni i zabeštimaju „sto bogi“ je još ustalo od onih vrimen kada smo jih častili čudo, čudo, moguće i više od sto. Pogjej još i seda rečemo ako je ki ali ka, jako lipa, kako je horava, a to je spomin na boga Hora. Moj did je meni rekal, kako nas zovu Hrvati, Haravati ali Horvati, po tomu kako se je va kon kraju zvalo boga Slnca, Hor, Har ali Hr. Ki vi je to jistina ali ne? Ma tako mi je on rekal, a on je čudo toga znal. Prejidril je cili Mir i govoril je čudo zajiki. Znaš onu našu: „Koliko zajiki znaš, toliko vajaš.“ Ondat je moj did čudo vajal. On bibil rekal „Ki ne vi Boga molit, neka ne gre moren brodit.“ Pasal je čudo nevir, špalmeji, velih mor i bil je po divjih krajih. Bil je va Indijah ,kadi raste papar. Vidil je čudo bogatih judi, ma i sirote ki nisu jimili nunkis malo krpe za pokrit guzicu i su goli hodili, spali i umirali po putih. Po Afriki, kadi živu mori je lovil vele beštije, zi dva repa i velimi bilimi zubi, ke su bile jako drage. Pasal je Merike i tamo trgoval zi indijani, ki su črjene kože. Plaval je po velih rikah, kin se ni vidilo kraja zi live i desne bande. Nutri su vele ribe, ke vero nimaju veloga gušta kada se je ji. Po tih rikah plavaju i dupini, ki jimaju bilu kožu i drže se daje od brodi. Jedan dan ću van još čudo toga pravit ča mi je on pravjal.“ Jena druga se je javila i rekla: „I rošav i rošav pomini lip, a ne kako niki misle črjen aš rošo je talijanski črjeno ali kako Vrbančani reku črvjeno, aš oni govore kako se je črjeni cvit delala od črvi.
Bružera je malo kalala i sve su se pobrale kuhat oriži, kako bi muži bili zadovojni, aš oriži su delikateca, i nebi kalivali z neba po sto bogi.