Pjevao u Kotoru 1905. S. Orlandić, a zapisao Anton Mrakovčić Pavlić. Sačuvao Rado Žic Mikulin, a preveo 2020. Leonard Eleršek.
ZARATUSI (ŠTO)
Kad je Stijepo Dukju osvojio,
zaratusku je vijeru progonio,
sve je žrici božje uhititi dao
bez milosti sve ih je poklao,
dida je na tvrdu vijeru uhitio,
nasrid bogumile[1] obijesio.
Dukljani koji se htiješe pokoriti
morali su Dukju rodnu zapustiti.
Tudju vijeru nemili tudjinci širili
u jednoj su ruci kondire[2] nosili,
a u drugoj, desnoj tešku kandjiju[3]
kojom udarahu tko ne zna liturgiju.
Dijetiće malene su majkam otimali,
malene u nauk u manastire slali,
ondje od njih kaludjere[4] učiniše,
kada oni se vratiše, gori oni biše
od tudjini strašnih koji ih učiše,
medju svoje vijeru grčku[5] širili
Dukljane ponosne robljem učinili.
Prvi Neguši su vijeru prihvatili
u potaju dugo još su zaratusi bili,
za njima brzo Crnojevići slijedihu
no u potaji još dugo bogumili bihu,
za njima sva druga plemena poklekoše.
Vrijemenom zaratusku vjeru zaboravili,
običaje stare lijepe svoje pogazili.