Po sjećanju na priče raznih kazivača 2021. zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo Leonard Eleršek 2021.
BOŽANSKI BOJ (ŠTO)
Veliš, Velež ili Volos, bog rijeka, potoka, jezera, lokava, bara i zdenaca[2]. Obilazi ih noću, uživa plivati u vodama i igrati se ribama, žabama i rakovima. U toj se igri često se zaboravi i zaspi pod vodom koja ga miluje i tetoši. Kad se probudi, bog Har, koji ne podnosi svog protivnika, svojom se zlatnom kočijom uspne na nebeski svod, a oko njega počnu frcati zlatne strijele. Veliš, koji je nakratko pomislio da ga skrivena u vodi strijele ne mogu pogoditi, prevario se. Har, jako vješt strijelac, pogodio ga je u nogu. Veliš je počeo skakati na jednoj nozi, dok se o onu ranjenu nije mogao osloniti. Tako skačući, gdje god bi doskočio, načinio bi jamu, koju je napunila voda iz rijeke. Bog Kurent mu je htio pomoći, ali se i on bojao Hara koji je postajao sve ljući i ljući. Veliš je tako skakao i skakao, pa je svojim skokovima napravio puno većih i manjih jama. Kurent ih je odmah napunio riječnim kurentijama[3] i tako su nastale Plitvice, na koje je bio jako ponosan, ne samo Velež, već i Kurent. Još i dan danas su ondje gdje ih je Veliš napravio svojim skokovima. Pune su većih i manjih slapova, koje počesto znadu zalediti boginje Vitrana, svojim hladnim vjetrovima, i Morana, svojim hladnin dahom Taj led ni sam Har, svim svojim žarkim strijelama, ne može otopiti. Od njegovih strijela jezera i slapovi sjaje i samo ponegdje popuste ili se polako tope. Visna, koja se tada probudi, uvijek ljuta na Moranu pritekne u pomoć Haru, pa zajedno otope sav led. Kurent tada opet povrati svu svoju snagu i ponovo sva jezera i rijeke dobiju svoj lijepi stari oblik, koji održavaju sve dok Dažjak ne zalije Visnu dažom (kišom), Vitrana potjera vjetrovima, a Morana zaprijeti riječima: „Izađeš li udarit ću te svojim repom[4] tako da ćeš se onda skriti i dugo, dugo vremena nećeš moći pomagati tvom ljubljenom Haru koji topi moj led i uništava moju studen!”
BOŽJI BOJ (ČA)
Veliš, Velež oli Volos, bog rik, potoki, ozer, lokav kali, kalići. Obhaja jih po noći, uživa plavat va vodah i jigrat se zi ribami, žabami i raki. Va toj jigri se više puti pozabi i zaronjen va vodi, ka ga miluje i teteši, zaspi. Kada se zbudi Har, ki ga ne more vidit, pride z svoju zlatnu karocu nad njega i strile pričnu švigat kolo njega. Veliš je niko vrime mislil kaka ga strile ne moru zadinut, ako je dva dunbokoj vodi. Prevaril se je. Har, jako višt turgač ga je zadil va nogu. Skočil je i na jenoj nogi i skakal. Druga noga je bila zadita zi strilu i na nju ni se ni mogal uprit. Skakal je na jenoj nogi i saki put kada je skočil, je tamo nastala jama ku je napunila voda zi rike. Kurent mu je otil pomagat, ma i on se je bojal Hara ki je bil se jadniji. Veliš je skakal i skakal i zi svojimi skoki udelal čudo većih i manjih jami. Kurent jih je vaje zi kurenti od rike napunil i tako su nastale Plitvice, na ke je bil ne samo Veliš leh i Kurent jako šuperab. Još i dan danas su tamo kadi jih je Veliš zi svojimi skoki udelal. Pune su većih i manjih šjapi ke više puti Vitrana zi svojin hladnimi vitri, a Morana zi svojin hladnin dahon zajaca i Har zi simi svojimi strilami jac ne more stopit. Od njegovih stril se i ozera i šjapi šajnaju i samo kadi kadi popušćaju i se pomalo tope. Visna ka se zbudi i ka je jadna na Moranu pomore Haru i ontrat skupa otope sa led i Kurent poznova ćapa svoju moć i poznova se ozera i rike ćapaju svoju rušavu fožu, ku zdrže se dokjek Dažjak ne polije Visnu z dažjen, Vitrana ju potira, a Morana njoj zapriti, i njoj reče: „Ko prideš van, brzo ću te zi svojin repon toliko lupnut, pa ćeš ontrat bit čudo čudo vrimena hranjena i nećeš moć pomoć tvojemu jubjenomu Haru otopit moj jac i unišćit moju stid!”
[1] Rado Žic Mikulin (2021.): „Leo, stalno razmišljan o starim bogima. Sinoć su mi se opet motali po glavi (smijeh). Sanjao sam ih i probudio se u 4:00 pa zapisao da ne zaboravim. To što san ti poslao je zapravo kompilacija puno priča što sam ih čuo kad sam bio mali, a priča govori o slapu na Krki. Stavi je u knjigu ako ti se sviđa:
[2] Rado Žic Mikulin: „Kal = bara, kalić zdenac uz baru u ilovačnoj zemlji! Rabili su za ljudi za pitje.”
[3] Kurenti su struje, a kurentije vodene bujice.
[4] Rado Žic Mikulin: „Zimin rep! Saka zima ne kaluje (spušta) butande (gaće) vero (baš) lahko! Ona se bori za svoju prevladu. Morana je jako žilava i ne popušća z lahka. Visla zases nje krislo (prijestolje), zato pride više puti, kada Visla prične na velo vladat, nenadijano pride Morana zi svoju pometaču (metlom) zi ku pomete se Vislino delo! Uvenu pera, rožice, ule (pčele) krepaju, zunzre (bumbari) se hrane pod zemju i se ča je Bršina udelala gre va niš! Kada zimski rep ujde, aš ga Jar zi svojomi strilami potira, protuliće mora se pričet zi pričela! Teškoća je va ton ča to nika stabla ne moru podnes, aš porabe svoju živjensku moć i više nimaju moći za ponovni zalet!“