Priču „Vitrana“ pričala je Ante Harabajić Luskićeva u Puntu 1951[1]. Zapisao ju je Rado Žic Mikulin, a 2020. preveo Leonard Eleršek.
VITRANA (ŠTO)
Vitrana je bila lijepa, vitka, visoka žena plave kose. Na njoj je bilo sve šesno i lijepo, glava, lice; vrat dug, tijelo kao isklesano od kamena, ispupčena zadnjica i duge noge. Uvijek je bila lijepo odjevena. Na glavi je imala duge plave vlasi ispletene u dvije pletenice koje su joj padale sve do nogu. Kad bi rasplela jednu pletenicu počela bi puhati bura[2], jugo, maestral ili šijun. Više puta je ljutila boga Dažjaka tjeravši mu oblake po nebu. Kada je rasplitala pletenicu puhali su vjetrovi. Kad je rasplitala onu lijevu, ako bi je rasplela samo malo, zapuhao bi vanjski lahor. Kad bi je rasplela više, puhalo je jugo, to jače što je pletenica bila više raspletena. Kad bi je potpuno raspustila zapuhao bi levant, koji je bio jači dok bi je češljala. Kada god bi rasplitala kiku s desne strane, počela bi puhati tramuntana. Naša poslovica govori: „Tramuntana - bura pripremljena“.[3] Kad bi je rasplitala, zaburala bi burica koja je postajala jača što je kosa bila više raspletena. Ako bi Vitrana nastavila, došlo bi do olujnog fortunala. Kad je desna pletenica bila potpuno raspletena zapuhao bi uragan. Obje raspletene pletenice izazvale bi maestral, a kada bi ih ponovno zaplitala, puhao je vihor. Ispletene prekrižene kike izazvale bi šijun, koji bi pijavicama gutao sve što mu se našlo na putu. Kidao bi stabla, čupao masline sa svim korijenjem, nosio sobom hrastove i javore, razvaljivao gromače, bacao krovove, zahvaćao more sa svim ribama, topio brodove i odnosio sve sa sobom. Kada bi Vitrana rasplela kike, šijun bi stao i bacio na tlo sve što je nosio sobom. Jednom je masline iz Prnibe ponio na Komunadu, a jedna žena je rekla da je čula priču, kako je netko išao u tor musti ovce, a vratio se doma s punim bisagama lokardi[4], koje su onda solili.“ „Da, da,“ rekla je susjeda Ana, „to sam i ja čula. Ma zar je ta Vitrana bila tako zločesta da je to sve činila.“ „Ma ne Ana, ne, ona je hladila Zemlju i vjetrovima tjerala mlinove na jedra[5] i brodove po pučini. Tjerala je i oblake i zalijevala tamo gdje nije bilo kiše. Jednom je puhalo od sjevera prema jugu, a drugi put od juga prema sjeveru. Kad bi joj se dogodila nezgoda da se njene duge kose zapletu, počela bi kiša pomiješana s krupom ili tuča. To bi uništilo svo grožđe, masline, lišće na voćkama i sve drugo što je raslo po njivama. Sada žene, kad nam je Vitrana rashladila zrak, lijepo idite doma. Mislite na muževe i djecu, koji će brzo ogladnjeti i tražiti što bi stavili pod zub.“ Bila je polovica kolovoza, vrijeme kad su svi brali i sušili smokve i više nije bilo vremena za dolazak u hlad. Dažjak je uvijek u to doba činio nepodopštine[6]. Baš kad su smokve bile napola suhe, zalio bi ih svojim suzama, pa ih je onda trebalo ponovo osušiti na suncu, čim Harova kočija ponovno zajezdi nebom i počne grijati Mir[7].
VITRANA (ČA)
Vitrana je bila lipa, sulita, visoka ženska zi plaovimi vlasi. Na njo je bilo se šesno i lipo, glava, obra, dlg vrat, tulo kako sklesano od kamika, božjasta zadnjica i dlge noge. Vavik je bila lipo obučena. Na glavi je jimila dlge bijonde vlasi, ke su bile spletene va dvi kike ke su bile do nog. Ona bi bila rasplela jenu kiku i pričela bi puhat bura, jugo, maistral ali šijun. Više puti je jadila Dažjaka i mu tirala obalčine po nebu. Kada bi bila rasplela kiku na hudoj strani, bi bila pričela puhat vanjska bava, ako je rasplela samo malo. Ako je rasplela više bi bil pričel puhat jugo, ki je bil to jači, ča je više rasplela, kada bi ju bila rasplela su bi bil pričel puhat levanat, ki je bil to jači, ako je vlasi na tojn strani opletala. Kada je rasplela kiku na dobroj strani ontrat bi bila pričela puhat trmuntana. Naša proverbija govori: „Trmuntana, bura parićana!“ Kada bi ju bila rasplela malo više bi bila pričela burat burica, ka je bila se jača ča je više raspletala. Kada bi ju bila raspletala više bi bilo prišlo do fortunala, a kada ju je rasplela su je prišlo do špalmeja. Raspletene obi kike su udelale maištral. Kada bi je bila spletala je prišlo do vihora. Spletene kike bi bile kada su se pokrižale udelale šijun, ki bi bil zi trunbami požiral se ča mu je bilo na puti. Kidal je stabla, znimal ulike zi simi žilami, nosil sobu dubci i žestile, rzvajal gromače, hital krovi, zajimal mornicu zi simi ribami, topil plavi i nosil se sobu. Kada bi bila rasplela kike bi bil šijun fermal i hitil tamo se ča je sobu nosil. Jedan put je ulike zi Prnibe ponesal na komunadu. Jena ženska je rekla, kako je čula jenu štoriju, kako je niki šal na stan mlis ovce, a tornal se je doma zi punimi bisagami lokarad, ke su ontrat posolili.“ „Da, da,“ je rekla suseda Ana, „To san i ja čula. Ma ča ta Vitrana je bila tako huda i je se to delala.“ „Ma ne Ana, ne, ona je i hladila zemju, z vitri tirala malini na jadra i brodi po tumanu. Oblaci je tirala tamo kadi ni bilo dažja, pa je namočilo. Jedan put je vitralo od urinja kuntra sorinju, a drugi put od sorinja kuntra urinju. Ma kada njoj se je dogodila nesrića i su njoj se vlasi zaplele bi bil pričel daž pomišan zi krupu ali i tuča ka bi bila dešvala se, grozje, ulike, pera na frutju i se ča je još bilo po mekotah. Seda žene, kada je Vitrana rashladila ariju, lipo hote doma mislit na muža i dicu, ki ćeju bit brzo lačni i jiskat čagod za klas pod zub.“ Bila je polovica agušta, kada su si pobirali i šušili smokve i više ni bilo vrimena za hodit na hlad. Dažjak je šenpre delal dišpeti i kada su smokve bile na pol suhe jih je polil zi svojimi suzami i ontrat se jih je moralo poznova sušit, kada je harova koroca poznova jizdila po nebu i teplila Mir.
[1] Začarkal Rado Žic Mikulin po pravjanju Ante Harabajić Luskićeve 1951.
[2] Rado Žic Mikulin: “Puše bura, bura, jugo juga, trmuntana trmuntana. Maištral maištrala. lebić lebića, levanat levantana. Tako se je nikada govorilo a seda, moguće zaradi lenosti, rečemo samo puše. Stin smo zadovojni. kada bura bura ontrat je zdravo vrime, ma mi se pari, kako se je i to va zadnje vrime kambijalo (prominilo). Seda su fanj guste črne bure. Kada jugo, juga ontrat reču, prines će nan betegi (bolesti) zi afrike. trmuntana nas je veselila, pričela je rano jutrin. Šnju se je lipo jidrilo. Krepala je (utihnula) nigdi kolo devete ure i ontrat smo čekali vanjsku bavu (lahor), ka je trajala do večera, kada je običajno bonacalo (prišlo do utihe). Maištral je bil ugodan vetar, čekali smo ga za jidrit. Po njen su kajići karinale i letile po moru. Lebić nismo vero volili, ma kada je lebićal, smo ga morali trpit. Levanat je više puti potegnul na buru. Niki su ga zvali lažjivac. Nisu mu fidali (vjerovali).”
[3] Čakav.: Trmuntana, bura parićana.
[4] Lokarda, plavica (lat. Scomber Japonicus), morska riba iz porodice skušovki.
[5] Krk je u prošlosti zaista imao mlinove na jedra.
[6] Kiša koja uvijek padne oko Vele Gospe.
[7] Mir je planet Zemlja, za razliku od teži, zemlje koju obrađuju težaci.